Stambeni prostori koje arhitekti planiraju za sebe same vrlo su rijetko tipični ili ilustrativni primjeri njihova ostalog autorskog opusa. Iako, ponekad ne mogu prikriti svoju težnju prema jedinstvenom umjetničkom djelu, koja se autorima nudi uslijed njihove rijetke dvostruke uloge, naručitelja i arhitekta istodobno. Rezultati su takvih težnji u građevnom materijalu pokazani dokazi o tome što arhitekt zna i umije, namijenjeni njemu samom i drugima. Ljubljanski dom Jože Plečnika nešto je posve drugo; dvije prizemne kućice u predgrađu, u Karunovoj ulici, stisnute u pozadini moćne trnovske crkve razlikuju se od susjednih obrtničkih domova samo po fasadi, zidu od cigle i kamena te se ni po čemu ne nadovezuju na arhitektove monumentalne projekte. Međutim, na svakom se koraku sve više otvara kompleksni i intimni svijet arhitekta koji nam se posvuda otkriva u svojoj dvojnosti: otvoren je i privatan, opušten i distanciran.